Ovo je poduži post, pa čitajte samo ako vas baš zanima tematika. OVO NIJE POLITIČKI OBOJAN TEKST. Ovo je samo hrpa mojih osobnih opažanja nakon godina rada u turizmu
TLDR: iako se čini da se zbog turizma ubrzano razvijamo, istina je da zbog njega zaostajemo. Masovni turizam ostavlja dugoročno teške posljedice na ljude, okoliš, infrastrukturu, obrazovni sustav i obrazovnu strukturu, zdravstveni sustav i degradira zajednice i način života. Sve to već vidimo, ali se pravimo da ne vidimo jer lova prejednostavno stiže pa dopuštamo sustavnu propast društva i žmirimo na sve veće zaostajanje za razvijenijim zemljama
Ovo nije dretva nit je namjeravano kao kritika zaposlenih u turizmu, već upozorenje na stvari koje se već debelo događaju i imat će veliki utjecaj na budućnost Hrvatske. Ovdje naravno ima „poznatih“ problema o kojima se naveliko diskutira jer direktno utječu na veći broj ljudi, ali i onih manje poznatih o kojima ne razmišljamo ali su dugoročno puno veći problem. Velika većina ovih problema je uzrokovana neplaniranjem industrije koja je postala petina BDP-a države.
Turizam u Hrvatskoj je vrlo sezonalan (što god HTZ tvrdio i koje god projekte za „ublažavanje sezonalnosti“ pokretao, to je mazanje očiju). Mi smo ljetna destinacija i to se neće promijeniti
Razvoj turizma u Hrvatskoj je od samog početka neplaniran, tj. nama se turizam „dogodio“ ali onda smo uvidjeli potencijal za brzu zaradu pa se puno ljudi ukrcalo na taj vlak. It toga proizlaze svi problemi koje ću ovdje navesti.
1. Tržište nekretnina – ovo je jedan od poznatijih problema. Turizam i turistički najam zauzimaju mjesta pa imamo situacije da cijena najma raste i da ljudi moraju zbog sezone iseliti iz unajmljenih stanova. Također, turizam je prividno dobra investicija pa ljudi kupuju i grade stanove i kuće za najam, umjesto za život . Sad, prije nego što me napadnete sa „a što bih trebao sa viškom novaca nego sagradit apartmane za najam“, hear me out
2. Apartmani, vile i cijela naselja nepogodna za život – super je imati apartmane i rentat ih, dok ima turista. ALI, neplanirana gradnja apartmanskih naselja je dovela do situacije gdje imamo puno „stambenih“ jedinica koje nisu pogodne za stalni život. Tj. da sutra nestane turizma, ti apartmani se teško mogu prenamijeniti za život. Konkretno, uzmimo za primjer Čiovo, gdje su apartmanske zgrade jedna na drugoj, i cijela naselja su prazna veći dio godine. Država se dosjetila „ajmo lupit porez na nekretnine i potaknuti ljude da tu imaju stalne stanare“. Problem je taj što ti apartmani nisu pogodni za takav život. To su ljetne rezidencije. Većina ih nema dobru izolaciju i grijanje, nema vrtića, škola, ljekarne, čak ni dućana, dječjih igrališta, da ne spominjemo ambulante, bolnice, i najvažnije od svega, nema posla. Imate mrtva naselja koja ne služe ničemu. Nitko normalan ne ide tamo živjeti cijele godine, osim eventualno kojeg zalutalog digitalnog nomada, a i taj će se predomisliti kad zapuše dobra bura.
3. Pritisak na infrastrukturu – u sezoni na obali bude i po 20 turista na 1 stanovnika, pri čemu je rekorder Dubrovnik sa 27 turista na 1 stanovnika. Ne brojeći sezonce koji moraju sve te silne ljude uslužiti, jasno je da gradovi pucaju po šavovima. Iako je jasno da su gužve u prometu nesnosne, da je kanalizacija jedva dostatna da proguta sve što treba od tolikog broja ljudi, i dalje mislimo da je to „sezonska“ stvar i da se kad turisti odu stvar vrati u normalu. Problem je puno dublji
a. Pritisak na zdravstveni sustav – pitate se čemu silne liste čekanja? Daleko od toga da nam je zdravstvo super organizirano, ali i ono zdravstvenog sustava što imamo pod velikim je pritiskom zbog silnih turista koji oduzimaju bitne radne sate doktorima i sestrama, te bolničke krevete domaćem stanovništvu. Nije da se ta usluga ne može naplatiti, mogla bi se i više, ali džabe svi novci svijeta kad doslovno nemate slobodnog doktora da vam napravi pregled, a magnetska rezonanca radi non stop pregledavajući turiste koji su se preseravali pred ženskama na plaži i skakali na glavu u plićak, ili sezoncima koji su premoreni od rada bez odmora i doživljavaju ozljede na radu. Hitne intervencije su hitne i zahtjevaju da ih se riješi odmah. Znači da vi koji ste ostavili leđa kao odgajateljica u vrtiću 30 godina nećete doći na red na taj isti magnet u iole razumno vrijeme. Ako i dođete u sezoni na red za takav pregled, zaboravite na kvalitetu usluge, isti doktori i sestre padaju s nogu i ne znaju gdje im je glava
b. Pritisak na školski sustav – na prvu ne mislite na ovo, ali ova količina turizma radi tektonske promjene u školskom sustavu. Učitelji i ostali djelatnici koji su dugo bili potplaćeni su se prekvalificirali koliko su mogli i krenuli u turizam jer je lova jednostavno veća. Sad se država sjetila da im poveća plaće ali sad je kasno. Naći odgajateljicu u vrtiću ili učitelja koji kvalitetno i predano radi svoj posao je lutrija. Starija garda odlazi u penziju, a zamjena nema na vidiku. Ljudi koji su trebali predvoditi razvoj nove generacije vaše djece sad poslužuju turiste. Povratak kratko na nekretnine – ljudi koji rade u školstvu više nemaju priuštivog stanovanja u velikim turističkim centrima. Nije zanemarivo, ali obrazovne institucije u velikim centrima su pod opsadom. Sezona krene puno prije kraja školske godine, što znači da klinci i obrazovni radnici rade u uvjetima koji su sve samo ne normalni. Djeca idu u školu okružena turistima, polažu ispite usred buke i nemaju slobodnog prostora u parkovima i oko škola za sigurno odrastanje, što ih još više gura u digitalni svijet i buljenje u mobitele. Kako su se njihovi roditelji masovno iselili iz tih centara da bi mogli nekretnine rentati turistima, događa se zatvaranje škola u velikim turističkim središtima. I najvažnije, masovni turizam ima potrebe za kvalificiranom radnom snagom. Što znači da je jako puno mladih talenata otišlo u turističke menadžere, kuhare, konobare, skipere i sobarice, nauštrb drugih djelatnosti koje grade dugoročno stabilnu industriju. Nisu postali inžinjeri, doktori, znanstvenici, biolozi, učitelji, logopedi, programeri, ne rade AI modele, ne razvijaju nove tehnologije
c. Pritisak na opskrbne lance i dostupnost usluga – sve te silne ljude treba hraniti. Znači više uvoza hrane (jer kamo sreće da ih hranimo hranom proizvedenom u Hrvatskoj), više dućana, više opskrbnih kamiona, više hladnjača, više svega. I naravno, to sve skupa nije dovoljno, jer vlasnici restorana, hotela itd koji uzimaju velike količine inače i imaju bolje uvjete nabave pa dobivaju bolju hranu i to brže. Što znači da lokalcima ostaje lošija hrana na policama dućana. Ne samo to, nego su usluge (kao što se tu redovite raspravlja) – praktički nedostupne. Probajte dobili malera, keramičara, čistačicu, u bilo kojem iole turistički razvijenom gradu. Ne samo tamo, već u cijeloj državi, jer su pružatelji usluga masovno otišli raditi na obalu. Zašto bi maler maljao nekome privatnu kuću u Slavonskom Brodu za Y po kvadratu kad može na moru maljati apartmane ili hotele za Yx2 ili više? Naravno, kad se taj maler vrati sa šljake na obali, više mu cijene u Slavonskom brodu nisu primamljive pa ili diže cijene doma da ne bi osjećao da „gubi“ ili jednostavno neće raditi. Pa si vi maljajte sami
d. Pritisak na policiju, vatrogasce i službe spašavanja – svu tu silu turista treba koliko toliko kontrolirati, pa više policijske snage ide prema obali, što znači da u ostalim dijelovima države ima manje policijske kontrole i šanse za brzu i efikasnu intervenciju značajno padaju. Vatrogasci naravno imaju više posla gaseći požare koji su nekad izravno a nekad neizravno uzrokovani djelovanjem turista, a da ne spominjem HGSS koji spašava genijalce na luftićima i u japankama. Sve su to servisi koje plaćate svojim porezima. Svaki sat rada vatrogasca košta, svaki sat naleta helikoptera još više. Kada ti servisi i nisu zauzeti spašavanjem turista, na popravku su pripremajući se za novu sezonu turista, te opet manje dostupni običnom građaninu.
e. Trošenje infrastrukture – nije svejedno prođe li po vašoj ulici 100 ili 2700 autiju svaki dan. Isto tako nije svejedno prođe li vašim pločnikom jedan čovjek ili 27 ljudi. Infrastruktura se troši sa korištenjem, a veće korištenje znači i veće trošenje. Ovdje ne govorimo samo o gužvama koje uzrokuju turisti. Za servisiranje turizma treba vam more kamiona, prikolica, šlepera itd. Treba vam 20x više hrane, pića, čiste posteljine, vode. Svi oni troše vaše ceste koje onda vi morate popravljati iz vaših poreza i prireza. Ne samo da košta. U sezoni su nesnosne gužve zbog ogromnog broja turista, a van sezone su opet gužve jer se ceste i ostalo popravlja prije nove sezone da bi mogle istrpiti još veći broj turista. Lokalno stanovništvo živi u vječnoj prometnoj gužvi, na koju se konstantno ovdje žalite. Isto se odnosi na potrošnju pitke vode (turizam je ogroman potrošač), upravljanje otpadom, pritisak na okoliš itd
f. Preferencija turizma – državne i lokalne zajednice donose politike koje sustavno preferiraju turizam od poboljšanja uvjeta života vlastitih zajednica. To se inače provodi pod krinkom poboljšanja kvalitete života zajednice kroz pogodovanje turizmu, što ima smisla u ranoj fazi razvoja turizma, ali sad je više prešlo svaku granicu. Primjer: hoćemo li tu sagraditi dom kulture ili hotel? Pa hotel, jer će hotel donijeti radna mjesta i više novaca u zajednicu, pa ćemo onda od toga svi bolje živjeti, a imat ćemo novca i za dom kulture. Što zbog korupcije (investitor je podmazao načelnika općine) a što zbog pohlepe za brzim rastom prihoda, odgađaju se projekti koji bi služili zajednici kako bi se zadovoljio turizam. Naravno kad se sagradi hotel, onda se dom kulture opet odgađa jer sad treba i sadržaj za turiste, ne samo spavanje, pa ćemo umjesto za dom zemljište prenamijeniti za aquapark. Sadržaji za zajednicu se iznova odgađaju, i tako u krug.
g. Degradacija destinacije – dopustili smo preveliki turizam i postali destinacija koju su svi pregazili. Od mediteranskog dragulja smo postali tourist trap, preskup za uslugu koju pruža. Svi su bili u Hrvatskoj i više nije privlačna onim gostima koje zapravo želimo, a oni koji su desetljećima dolazili kod nas sad nas izbjegavaju jer to jednostavno više nije to. Neću ulaziti u rasprave o kvaliteti i cijeni restorana i poplavi fast foodova i pub crawlova, o tome se dovoljno piše, ali ukupni dojam je da smo prostituirali vrhunske prostore i svoju kulturu za vid turizma koji nije donio željene rezultate
4. Utjecaj na ljude – okretanje turizmu dugoročno negativno djeluje na ljude, iz više razloga:
a. Jaka sezonalnost znači dijametralno suprotne uvjete života u i van sezone. U sezoni su svi pregoreni jer uslužuju masu turista i ljudi ne uživaju više u svojim zajednicama (koje su prodavali kao „Mediteran kakav je nekad bio“ - ali naravno više nije). Po zimi, potpuno gašenje zajednica, manjak kulturnog sadržaja, „nema psa na cesti“. Problem je što dugoročno ovo znači veliki udar na mentalno zdravlje. Po ljeti smo otuđeni jer smo pregaženi s poslom i u masovnom burn-outu, po zimi smo otuđeni jer više ne želimo vidjeti drugog čovjeka. Usamljenost je gorući problem koji se vidi i tu po redditu
b. Ljubav u doba turizma (ti ćeš na Hvar a ja ću na Brač) – kako održavati vezu u uvjetima gdje je jedan, ako ne i oba partnera -turistički djelatnik? Prvo, naći partnera i onda ga ne vidjeti dobar dio godine stvara pritisak i na najjače veze i brakove. Ukratko, mladi ljudi koji bi trebali razvijati kvalitetne dugoročne odnose umjesto toga se fokusiraju na sezonu, zaradu i galebarenje.
c. Droge i alkohol – turizam stvara veliku potražnju za supstancama, što znači da su droga i alkohol na svakom koraku. Po ljeti su mnogi lokalci na barem nečemu jer ne mogu izdržati pritisak sezone bez da se malo poprave, a po zimi su opet na nečemu jer zajednica ne funkcionira, nema sadržaja koji nije za turiste, sve je zatvoreno i nemaju što drugo raditi (i navučeni su od sezone al puno njih odbija priznat). Rezultat – apsolutna kriza javnog zdravstva, koju plaćamo svi mi, ne samo u troškovima liječenja, nego u tome što nam mladi umjesto produktivnih članova društva postaju zombiji koji jedva odrade svoj posao u sezoni i onda vegetiraju ostatak godine
d. Zdravlje – sezona je uvijek prekratka za naše ambicije, i treba se iskoristiti svaki trenutak, što znači da odmora najčešće nema. Kako su ljeta sve toplija, toplinski valovi sve duži i gori, a posao se mora napraviti pod svaku cijenu, jer je turist čekao cijelu godinu za ovo malo godišnjeg i ne čeka mu se pola sata duže da mu soba bude spremna, ljudi se iscrpljuju do krajnjih granica. Kolabiranja, srčani udari, psihički slomovi i sveprisutni burnoutovi su ono što održava ovu industiju. Ljudi se ne brinu za sebe i to se vidi i vidjet će se još više na općoj zdravstvenoj slici i skraćenom životnom vijeku
e. Manjak cjeloživotnog obrazovanja – klinci u turističkim mjestima puno ranije ulaze u posao (već sa 15-16 godina, neki u obiteljskim biznisima i ranije) te krenu zarađivati, što ih onda odvlači od višeg obrazovanja. Tko će ić u školu kad je ovdje brza lova. Mladi, osim što preferiraju školovanje za turistički sektor na štetu svih ostalih (više produktivnih), ranije završavaju škole i nemaju motiva za daljnje obrazovanje. Nije potrebno puno edukacije za održavanje apartmana, naša država je omogućila ljudima da sa jednim tečajem od 3 dana mogu raditi kao skiperi na jedrilicama i jahtama, a za voditelja poslovnice u turizmu tečaj traje dva tjedna. Ljudi to polože i nemaju poticaja da se uopće educiraju većinu radnog vijeka. To postaje životni stil – ljudi su lijeni učiti bilo što jer „turista će uvijek biti“. U svijetu gdje je cjeloživotno obrazovanje ključno za razvoj društva, turističke regije su osuđene na nižu stručnu spremu, sa niskom mobilnošću, u industriji koja je vrlo nestabilna i prva je na udaru bilo kakve krize. Što znači, da sutra turizam stane, što se na primjeru korone pokazalo kao jako lako moguće, imamo vojsku slabo obrazovanih ljudi koji nemaju naviku učenja i nadogradnje vještina, i koji će se teško naučiti raditi nešto drugo, a najgore od svega, naučeni su na relativno visoke prihode i koju god alternativu odaberu, morat će raditi puno više za istu ili manju lovu, što znači instant nezadovoljstvo. Problem je pronalaska kvalificirane radne snage i u samom turizmu – radnika „uvijek ima“ ali ako od njih tražite više od najosnovnijih kvalifikacija, teško ćete ih naći. Turističke kompanije su najčešće osuđene na educiranje vlastitih kadrova, nakon čega ti kadrovi masovno odlaze „otvoriti nešto svoje“. Industrija se fragmentira, svi su konkurencija umjesto da se planirano gradi. Jednom kad turizam u ovom obliku stane, slijedi nam teško triježnjenje – pokazat će se koliko zapravo zaostajemo, a u radnim navikama, edukaciji i inovacijama zaostajemo strašno
f. Začarani krug investicija – recimo da je bila super sezona i napravili smo brdo love. Hrvati istini za volju nisu baš jako financijski pismeni i većina ljudi skure te novce do iduće sezone, kupuju se auti, marke, ide se na putovanja. Ali recimo da ste malo pametniji i želite investirati novce od sezone u nešto trajnije. U što ćete investirati? Pa opet u turizam, jer kao država nemamo plan i strategiju kako dobit od turizma uložiti u bilo koju trajniju i stabilniju industriju. Ne, bitcoin nije trajnija i stabilnija industrija. Zaradili smo super od 2 apartmana, ajmo kupiti ili sagraditi još jedan. Dugoročno, ne radi se nikakva nova vrijednost i sve se vrti u krug, tražeći vječan rast u industriji koja je već sad prezasićena
g. Turizam stvara malo nove vrijednosti – turizam monetizira one što smo imali (prirodne ljepote i građevine koje su sagradili naši preci) ali stvara komparativno malu materijalnu i intelektualnu vrijednost. Usredotočen je na konzumaciju, ne stvaranje. To nas stavlja na začelje po inovacijama, patentima i razvoju bilo čega drugog
h. Iz perspektive gosta – destinacije se iz značajnih povijesnih i kulturnih centara pretvaraju u disneyland – gube značaj i smisao, i za goste i za domaće. Destinacije su samo stavke sa bucket list, popis nečega „što treba vidjeti u životu“ te posjet gubi bilo kakav dublji smisao i ne postoji razumijevanje lokalnih ljudi, običaja i povijesti. Najgori po ovom su kruzeri
i. Obitelj i djeca – turistički djelatnici još više od prosjeka odgađaju obiteljski život i djecu. Prvo, zbog nestabilnih primanja u i van sezone, a drugo zbog toga što je uvijek „još jedna sezona“ potrebna da se osiguram i da imam djecu. I prođe još jedna sezona, pa još jedna i nikad nije dosta, a nema stalnog zaposlenja i sigurnosti financija da se ljudi osjete sigurnim stvarati potomstvo. Kad i imaju djecu, ona su osuđena na roditelje koji su odsutni pola godine, te se njihove potrebe često odlažu zbog turizma – ne ide se na školski izlet jer je sezona iza ugla i treba opremiti apartmane ili pripremiti glisere/restorane/štoveć (ovo je puno češće nego što si ljudi žele priznati)
j. Uvođenje radne snage – stranci su počeli na veliko ulaziti u sferu turizma, baš zbog toga što turizam zahtjeva puno NKV radnika. I toga će samo biti više i više, a posljedice ćemo vidjeti u idućim godinama, sumnjam da će puno njih biti dobre po nas. Ako itko ima iluzije da će strani radnici jednostavno otići doma kad više ne bude potrebe za njihovim radom na sezoni, vrijeme je da se probudi i pogleda u smjeru Njemačke
k. Nasilje – s obizorm na sve iznad navedeno, situaciju Hrvatskoj je jako dobra što se tiče nasilja, što ne znači da će tako ostati. Pijani turisti, prenapregnuti lokalci, sitni kriminalci, nevjerojatan rast cijene nekretnina, hrpa ljudi koji su doslovno izbjeglice iz vlastitih gradova zbog opsade turista, sve je to ticking time bomb. A kad smo kod bombi, velika turistička središta su idealna lokacija za terorističke napade. Gdje bi jedan razulareni bombaš samoubojica mogao naći toliko pripadnika različitih bogatih zapadnih nacija na jednom mjestu nego u popularnom turističkom središtu. Svi su toga svjestni i sve to stvara ozračje trajnog stresa. Puno ljudi ovisi o turizmu a dovoljna je jedna bombica na Stradunu da svi stavimo ključ u bravu
l. Gubitak smislenog identiteta – Mjesta gube prepoznatljivi identitet koji je u početku i privukao turiste koji su dišli vidjeti "dalmatinski način života". Tog više nema, ili ima puno manje. Kolektivni identitet je postao pravljenje love
Naravno, nismo mi sami u ovom, i druge destinacije pregažene od strane turista imaju sličnih problema. Ali druge države su bar identificirale problem i krenule pričati o njegovom riješavanju, dok mi uporno guramo glavu u pijesak i nastavljamo brojati ulaze na autoputu i noćenja
